Termin žarišta biodiverziteta (engl. biodiversity hotspots) uveo je britanski ekolog Norman Majers u svom radu Threatened biotas: „Hot spots“ in tropical forests iz 1988. godine, za označavanje biogeografskih regiona koje karakteriše visok stepen endemizma flore i znatan stepen degradacije primarnih staništa.

Da bi neki lokalitet bio uvršten u žarišta biodiverziteta mora zadovoljavati dva kriterijuma: mora sadržavati najmanje 1500 endemičnih vrsta vaskularne flore (> 0.5 % ukupnog broja na svijetu) i manje od 30 % prirodnog vegetacionog pokrivača (drugim riječima mora biti ugrožen degradacijom primarnih staništa).

Majers je 1988. godine kao žarišta biodiverziteta odredio 10 regiona tropskih šuma, kojima je 1990. godine dodao još 8 regiona, među kojima i 4 ekosistema mediteranskog tipa. Nevladina organizacija Conservation International prihvatila je koncept žarišta biodiverziteta i proširila Majersovu listu.

Danas se ukupno 36 regiona u svijetu kvalifikuje kao žarišta biodiverziteta. Nekada su navedena žarišta biodiverziteta obuhvatala 16 % površine kopna, ali zbog uništenja 86 % prirodnih staništa danas obuhvataju svega 2.4 %. Uprkos maloj površini, imaju veliki značaj za očuvanje globalnog biodiverziteta jer sadrže više od polovine endemičnih biljnih vrsta u svijetu i gotovo 43 % endemičnih vrsta ptica, sisara, gmizavaca i vodozemaca. Većina žarišta biodiverziteta nalazi se u tropskoj zoni i najvećim dijelom predstavljaju šumske zajednice.

Žarišta biodiverziteta:
u Evropi: Mediteran i Kavkaz;
u Africi: Gvinejski zaliv, Rog Afrike, Istočnoafrička planinska oblast, Obalne šume istočne Afrike, Maputaland–Pondoland–Albani, Sukulentna oblast Karu, Kapska floristička oblast i Madagaskar i susjedna ostrva u Indijskom okeanu;
u Aziji: Iransko-anatolijska visoravan, Planine centralne Azije, Himalaji, Japan, Planine jugozapadne Kine, Indoburmanska oblast, Zapadni Gati i Šri Lanka, Filipini i Sundski arhipelag;
u Okeaniji: Istočnomelanezijska ostrva, Polinezija i Mikronezija, Nova Kaledonija, Volacea, Novi Zeland, Jugozapadna Australija i Šume istočne Australije;
u Americi: Kalifornijska floristička provincija, Sjevernoameričke obalske ravnice, Šume bora i hrasta Sijera Madre, Karipska ostrva, Srednjoameričke tropske šume, Tumbes–Čoko–Magdalena, Tropski pojas Anda, Atlantske šume tropske Južne Amerike, Serado i Valdivske šume Čilea.

Detaljnije o odlikama svih žarišta biodiverziteta možete pročitati na internet stranici organizacije Conservation International.